SRPSKA KNJIGA MRTVIH
SISAČKA KNJIGA MRTVIH
OGNJEM I MALJEM
Dok se u zadnje vrijeme u domaćim pravosudnim krugovima, ali i u Haagu, intenzivno priča o Pakračkoj Poljani, Gospiću, Šibeniku, Karlovcu i splitskoj Lori, o sisačkoj knjizi mrtvih - i onima koji su odgovorni za njezino postojanje - intenzivno se šuti. Priča o ubojstvu inženjera u sisačkoj rafineriji Srbina Damjana Žilića, koji je krajem studenoga 1991. odveden na zagrebački Jakuševac, ubijen maljem i bačen u Savu, samo je jedna od desetina sličnih
Piše: Ivica Đikić
Bila je kasna jesen godine 1991. i u Hrvatskoj je bio otvoren slobodan lov na Srbe. Merčepovi bojovnici masovno su proizvodili leševe u manufakturi smrti lociranoj u Pakračkoj Poljani, te su harali po zagrebačkim kvartovima odvodeći ljude iz njihovih kuća i presuđujući im metkom u potiljak na sljemenskim obroncima; Norac, Orešković i njihovi podanici u isto su se vrijeme - sličnim metodama - obračunavali s nedužnim gospićkim Srbima, naime, ljudima što su, uglavnom, bili stariji od pedeset godina; u Zadru su organizirane spektakularne "kristalne noći" tokom kojih su spaljeni deseci kuća čiji su vlasnici imali krivi sastav krvnih zrnaca; lovostaj na građane srpske nacionalnosti i njihovu imovinu bio je ukinut i u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Karlovcu...
O svim tim slučajevima u javnost je proteklih godina iscurila značajna količina krvavih detalja, ali o opsežnoj operaciji fizičkog eliminiranja viđenijih Srba u Sisku - operaciji koja je imala karakter prvorazredne nacionalne zadaće - zna se jako malo. Dok se u zadnje vrijeme u domaćim pravosudnim krugovima, ali i u Haagu, intenzivno priča o Pakračkoj Poljani, Gospiću, Šibeniku, Karlovcu i splitskoj Lori, o sisačkoj knjizi mrtvih - i onima koji su odgovorni za njezino postojanje - intenzivno se šuti. Priča što slijedi samo je jedna od desetina sličnih...
UVOD
Inženjer kemije Damjan Žilić te je 1991. godine bio navršio pedeset i dvije. Kad je završio fakultet, šezdeset i neke, zaposlio se u sisačkoj rafineriji nafte, a ubrzo potom oženio se diplomiranom liječnicom Stankom Gregurinčić. Živjeli su u Petrinji, a godine 1966. dobili su i prvo dijete - kćer Biljanu. Tri godine kasnije svijet je ugledao i njihov sin Nenad. Živjeli su tihim građanskim životom: Damjan, koji je svakog jutra putovao u trinaest kilometara udaljeni Sisak, i Stanka, koja je bila specijalist za plućne bolesti u petrinjskom Domu zdravlja, pomalo su gradili karijere i podizali djecu, a usput su postajali i ugledni stanovnici svoga grada. Voljeli su društvo, ljudi su ih poštovali i cijenili, pa nitko ne pamti da su se ikad ikome zamjerili.
Na ovom mjestu valja reći da su to bile godine kad su samo opasni luđaci o ljudima razmišljali u nacionalnim kategorijama. Nitko normalan, naime, tih godina nije obraćao pažnju na činjenicu da je doktorica Stanka Hrvatica, a da je njezin muž Damjan Srbin. Uskoro će, međutim, naići neka zajebana vremena u kojima će nacionalnost postati najvažnijim detaljem iz svačije biografije, a o tom je detalju prečesto ovisilo hoćete li netko izgubiti glavu ili nećete.
POČETAK
Onih mjeseci i dana - a ljeto je 1990. i završili su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj - kad se savezna država ubrzano počela raspadati, Damjan Žilić je bio šef proizvodnje u sisačkoj rafineriji nafte, a njegova je supruga postala predsjednicom općine Petrinja.
- Bila sam aktivna u SDP-u i tako sam postala predsjednicom općine. Damjana politika nikad nije zanimala: on se bavio voćnjakom, djecom i svojim poslom - kaže dr. Stanka Žilić-Gregurinčić. Ljeto i jesen 1990. prošli su relativno mirno, ali se u zraku već mogla omirisati krv koju će donijeti sljedeći mjeseci. Doktorica Stanka povremeno je primala prijetnje bahatijih lokalnih HDZ-ovaca, ali svemu tome nije pridavala osobitu pažnju. Damjan je čitavo to vrijeme svakoga jutra ustajao i putovao u Sisak, te je i dalje njegovao krajnje ignorantski odnos spram politike i spram činjenice da je Srbin.
Jednoga je dana - a bilo je to već ljeto 1991. - prvi put kući došao uzbuđen i zabrinut: supruzi je tog popodneva kazao da je na spisku.
- Pitala sam ga na kakvom je spisku, a on je samo ponovio da je na spisku. Nedugo potom, rekao mi je da je potpisao lojalnost hrvatskoj državi, a potpisivanje te lojalnosti tražili su šefovi sisačke rafinerije od svih tamo zaposlenih Srba. Osim što je potpisao tu izjavu, tih je dana govorio i za zagrebačku televiziju: rekao je da Srbi nisu ugroženi u Hrvatskoj, da ih nitko ne tjera i da trebaju nastaviti živjeti u svojim kućama i sa svojim susjedima - priča Stanka Žilić-Gregurinčić. Jednog jutra, dok je cestom uz Kupu, išao na posao u Sisak, Damjana su zaustavili hrvatski policajci i satima su ga maltretirali, sumnjajući da krijumčari oružje za srpske pobunjenike, koji su se tada već opasno počeli igrati ratnih igara. Inženjer Žilić u to je vrijeme počeo ozbiljno misliti kako vrag odnosi šalu, ali se duboko u sebi osjećao sigurnim, jer je znao da nikom ništa nije skrivio.
- Vidjeli smo da se ludilo razbuktava, a i ja sam dobivala sve više prijetnji i bilo je sve teže živjeti u Petrinji. Damjan mi je sve češće počeo govoriti kako je i u rafineriji sve napetije stanje. Da se od svega toga malo odmorimo, odlučili smo u kolovozu otići na more, a sina Nenada poslali smo u Englesku na usavršavanje engleskoga jezika. Kćer Biljana bila je na studiju u Zagrebu - kaže gospođa Stanka. Kad su se vratili s godišnjeg odmora, ništa više nije bilo kao prije.
RAT
Bio je 13. rujan 1991., negdje iza glavnog televizijskog dnevnika: Stanka i Damjan sjedili su u dnevnome boravku kad je počela rafalna paljba po njihovoj kući, a uskoro je ispaljena i tromblonska granata na balkon. Meci nisu ušli u kuću, ali su sva stakla popucala.
- Nisu nas imali namjeru ubiti, jer da su to htjeli mogli su komotno ući unutra i riješiti stvar. Htjeli su nas samo zaplašiti - kaže doktorica Stanka i dodaje da su hrvatski vojnici te noći orgijali po Petrinji, paleći srpske kuće i plašeći ljude. Sljedećeg jutra Stanka i Damjan otišli su kod kćeri u Zagreb i tamo su odlučili ostati. Damjan, međutim, nije htio napustiti posao, pa je svakoga jutra sa zagrebačkog Glavnog kolodvora putovao u Sisak. No, kako su često znale biti uzbune vlak je ponekad vozio samo do Lekenika i inženjer Žilić kasnio je na posao.
- Premda je u to vrijeme bio šef proizvodnje u rafineriji i premda su dobro znali zašto kasni na posao, portiri ga, zbog tog kašnjenja, nisu puštali u krug rafinerije i ulazio je tek na intervenciju direktora - kaže njegova supruga. Damjan je potom otišao na bolovanje, jer je imao problema s kičmom: svakodnevno je odlazio na fizikalne terapije, a iz rafinerije su mu poručivali da na terapiju mora dolaziti iz Zagreba u Sisak. Rukovodstvo INA-ine rafinerije u Sisku činilo je, naime, sve kako bi Žiliću dalo otkaz.
KRAJ
U subotu, 23. studenoga 1991., doktorica Stanka otišla je u mjesto Žažinu nedaleko od Petrinje, a u Zagreb se vratila tek u nedjelju ujutro. Kad je ušla u stan, u njemu nije bilo njezina supruga: zatekla je upaljenu noćnu svjetiljku, preko kreveta prebačen pokrivač, na podu otvorene novine i na stolu dvije čašice za rakiju.
- Kad sam shvatila da Damjana nema doma, otišla sam u obližnji restoran Alkar u zagrebačkim Utrinama pitati konobaricu je li možda vidjela moga muža, koji je tamo često navraćao. Ona mi je odgovorila da je tu prethodne noći bila svadba i da ne rade. Potom sam otišla kćeri u Dubravu i rekla joj da nema tate - pripovijeda Stanka Žilić-Gregurinčić. Biljana Žilić zatim je otišla u policijsku stanicu u Remetincu i htjela je prijaviti nestanak svoga oca: policajac joj je, međutim, kazao da treba proći 48 sati kako bi se oglasio nečiji nestanak, ali kad mu je ona rekla prezime Žilić službenik joj je rekao da ide kući, te da će policajci doći kod njih doma.
- I doista, policajci su uskoro došli u naš stan i kazali su nam da je Damjan ubijen. Ubojice su mu uzele osobnu legitimaciju, ali su zaboravili izvaditi zdravstvenu iskaznicu po kojoj je identificiran - riječi su gospođe Stanke. Poslije je događaj rekonstruiran: u subotu, 23. studenoga, u poslijepodnevnim satima, na vrata stana u Utrinama pokucao je netko koga je Damjan Žilić prepoznao i dopustio mu da ga izvede vani; mamac je, po svemu sudeći, bila svadba rafinerijina radnika Željka Brigljevića, što se održavala u Alkaru, ali umjesto na svadbu, inženjer kemije odveden je na Jakuševac. Ubijen je udarcima malja po glavi i bačen je u Savu.
Rijeka je, međutim, već sljedećega jutra izbacila njegovo tijelo, a policija je nakon desetak dana pronašla ubojice. Njihova imena su Robert Ahmetagić, Damir Šarić, Dragan Kostrić i Vinko Kovačević. Prije oblačenja gardijske uniforme, svi su oni radili u sisačkoj rafineriji i u iskazu istražnom sucu kazali su da su imali dojavu kako se u restoranu Alkar u Zagrebu skupljaju Srbi koji planiraju rušiti državu: kazali su još i to da su dobili zadatak da ubiju Damjana Žilića, četnika. To što Žilić nije imao veze s četnicima tih je godina u ovoj zemlji bilo, uglavnom, nebitno.
FARSA
Drugooptuženi Damir Šarić u svom je iskazu pred zagrebačkim istražnim sucem, na pitanje zašto je sudjelovao u ubojstvu Damjana Žilića, odgovorio ovim riječima: "Mi to u Sisku tako radimo". Premda su pred istražnim sucem bili prilično razgovorljivi, četvorica osumnjičenika su na glavnoj raspravi iznenada zašutjela, a neki od njihovih odvjetnika pokušavali su dokazati kako je Damjan Žilić opravdano lišen života zato što je bio četnik. U tu svrhu na sud su dovođeni neki ljudi koji nikad u životu nisu vidjeli Damjana, ali su bili stoposto sigurni da je ubijeni Žilić četnik.
- Obrana je htjela dokazati da je moj muž zasluženo ubijen, a sigurna sam da skupe zagrebačke advokate nisu mogli platiti ovi nesretnici, nego je obranu plaćao netko kome je bilo u interesu da oni budu oslobođeni. Inače, tu četvoricu u zatvoru su posjećivali Ivan Bobetko i Bosiljko Mišetić, koji je u to vrijeme bio ministar pravosuđa - kaže gospođa Stanka.
Nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru Ahmetagić, Šarić, Kostrić i Kovačević pušteni su na slobodu, s tim da je trebalo biti obavljeno njihovo psihijatrijsko vještačenje u vrapčanskoj bolnici. Vještačenje nikad nije obavljeno, a Stanka Žilić-Gregurinčić jednoga je jutra 1993. godine ostala šokirana kad je upalila radio i čula vijest da su ubojice njezina supruga - temeljem Zakona o oprostu - oslobođene svih optužbi. Premda se tužitelj žalio, Vrhovni je sud potvrdio odluku o oprostu.
- Moja je kćer pisala Carli del Ponte i upoznala ju je s našim slučajem. Jedan od tajnika Haaškoga tribunala otpisao joj je da oni znaju za ovaj slučaj, ali da bi hrvatska Vlada trebala pokrenuti proces - kaže doktorica Stanka i dodaje: - Ne znam kome bih išla u Vladu, ne znam ima li to ikakva smisla, ne znam imaju li oni volje išta učiniti...
EPILOG
Za ubojstva viđenijih sisačkih Srba (samo iz rafinerije nestala su sedmorica ljudi) još nitko nije odgovarao i još se nitko nije ozbiljnije pozabavio tim likvidacijama. Trideset petogodišnja Biljana Žilić i njezin brat, trideset dvogodišnji Nenad, već se deset godina nalaze u Engleskoj: tamo su pozavršavali fakultete, oženili se i udali i sad su svoji ljudi. U Hrvatsku se ne misle vraćati.
- Oni misle da se ovdje još ništa nije promijenilo i da demokracija još uvijek nije došla. Tako mislim i ja, premda sam godinama bila članica SDP-a - kaže Stanka, koja je iz stranke istupila neposredno prije ubojstva supruga, i zaključuje: - Meni moga muža nitko ne može vratiti i meni je jedan dio života nepovratno oduzet i uništen. Ali, željela bih da se pravda ostvari i da ubojice odgovaraju za svoja zlodjela. Nisam, međutim, sigurna da ću to u ovoj državi dočekati...
Jebem liti mater srpsku sta seres o slobodnom lovu, vi i vas JNA ste poubijali vise ljudi tako da ih i jos danas otkopavaju po Kosovu, Bosni, a i kod vas ste ih zakopavali.Ko ti daje pravo da ti nekoga optuzujes vasa su zlodjela dokazana, a jos demonstrirate i podrzavate svoga Slobu- sve vas treba poslati natraga u vasu zemlj
srbiju, vi ionako niste htjeli zivjeti sa hrvatima.
O slobodnom lovu necemo pricati jer se zna sta ste vi napravili po krajini dok ste harali.Kakva bi ova hrvatska izgledala da ste vi pobjedili-bezzakonje, pljacka, otimacina, a penzije koje dobivate istednju bih samo sanjali, da ne pricam da je obrnuto da hrvati dolaze natrag, a vi ste na vlasti- jadni mi.Jebem ti mater nezahvalnu, ako ti nije dobro pakuj se u svoju srbiju
Re: Den Haag/ICTY - inventura i lokalni dodatci /OPTUZHNICE
Broj 298 -- 2.8.2001
Tomislav Klauški Snimio: Tomislav Čuveljak
Skandal na HTV-u
Film o oluji otkupljen kako bi se spriječilo njegovo prikazivanje
Božidar Knežević, autor filma, smatra da bi u ovom trenutku bilo vrlo oportuno prikazati njegov film hrvatskoj publici. 'Da se o zločinima i paleži više govorilo prije haaških optužnica, ljudi bi na njih bili spremniji'
Ured predsjednika Republike htio je otkupiti sat vremena udarnog večernjeg termina u kojem bi se prikazala 'Oluja nad Krajinom', ali je HTV to odbio
Dokumentarni film "Oluja nad Krajinom" koji je ovog proljeća bio prikazan na Danima hrvatskog filma te šokirao malobrojnu zagrebačku publiku i izazvao brojne kontroverze, do daljnjega je bunkeriran u arhivi Hrvatske televizije. Pedesetominutni prikaz zločina hrvatskih vojnika, paleži i ubojstava, dva dana nakon akcije "Oluja" dokumentirao je televizijski snimatelj Božidar Knežević, a HTV ga u trenutku kad hrvatski generali odlaze u Haag i kad su nacionalne strasti užarene odbija prikazati.
Ured predsjednika Republike u jednom trenutku ozbiljno je razmišljao o tome da pronađe sponzora koji bi otkupio sat vremena udarnog večernjeg termina u kojem bi se prikazao sporni dokumentarac. O toj ideji Pantovčak je obavijestio vodstvo Hrvatske televizije, ali budući da je HTV neposredno nakon toga ušao u pregovore o otkupljivanju prava na prikazivanje filma, od ideje se odustalo. Čelnici HTV-a na Prisavlju objasnili su da je ta ideja Ureda predsjednika, između ostalog, odbijena i pod obrazloženjem da novi Zakon o HRT-u brani otkupljivanje političkog dijela programa, jer nad njim kontrolu ima Vijeće HRT-a. Umjesto toga, HTV je počeo s otkupom cijelog niza filmova produkcijske kuće "Factum" Nenada Puhovskog, među kojima se nalazi Kneževićev dokumentarac. Oni će biti prikazivani kako budu otkupljivani - osim "Oluje nad Krajinom".
Obrazloženje s Prisavlja glasi: "Ne možemo film tek tako prikazati". U situaciji kad je general Rahim Ademi otišao u Haag zbog navodnih zločina u akciji Medački džep, a za generalom Antom Gotovinom raspisana tjeralica za zločine nakon "Oluje", urednici Hrvatske televizije misle da bi prikazivanje tog filma bilo puko "dolijevanje ulja na vatru". "Film je složen iz srpskog kuta gledanja i hrvatske vojnike prikazuje kao ubojice i zločince, a zanemaruje se činjenica da su za neke zločine pokrenuti sudski postupci", kaže naš sugovornik blizak vodstvu HTV-a, objašnjavajući kako film nije bunkeriran, nego - ostavljen za neko bolje vrijeme.
Prizori ubijenih staraca smetaju vodstvu HTV-a
Kosovčev duh
'Ne možemo taj film tek tako pokazati. Film prikazuje hrvatske vojnike kao ubojice i zločince, a zanemaruje činjenicu da su za neke zločine pokrenuti sudski postupci', kažu na HTV-u
I neće se tek tako prikazati. U staroj maniri Hrvatske televizije, kad je njom vladao Obrad Kosovac, za "škakljive" i politički nepoćudne stvari rezerviraju se posebne emisije, sa sugovornicima i uvodnim komentarima koji gledateljstvu trebaju objasniti što zapravo gledaju. Tako će biti i s Kneževićevim dokumentarcem. Prema informacijama s Prisavlja, film "Oluja nad Krajinom" bit će obrađen kako i zaslužuje: s komentarom i prigodnim sugovornicima koji bi trebali objasniti što zapaljene kuće, leševi i ruševine zapravo znače. Je li to bila oslobodilačka akcija Hrvatske vojske ili sustavni ratni zločin nad srpskim civilima?
Čelništvo HTV-a "zapanjeno je pritiskom" Ureda predsjednika da se taj film pod svaku cijenu prikaže za godišnjicu Oluje. "Nema šanse", poručuju s Prisavlja, dodavši kako je ipak dogovoreno da se film prikaže krajem kolovoza ili početkom rujna, ali paralelno s drugim dokumentarcima o srpskim zločinima. "Ne želimo da se nameće osjećaj hrvatske krivnje i namjera nam je da gledateljima damo potpunu informaciju s obje strane." Ured predsjednika odlučno je odbio insinuacije o tome da vrši politički pritisak da se film ipak prikaže u cijelosti i bez komentara.
'Sretan im put'
Jedna od 10 000 spaljenih kuća
''U ovom bi trenutku bilo vrlo oportuno pokazati moj film hrvatskoj publici. Da se o zločinima i paleži, više govorilo prije ovih haaških optužnica, ljudi bi na njih bili spremniji', kaže redatelj Knežević
Na Prisavlju su posebno zabrinuti reakcijama hrvatske publike kad bi "Oluja nad Krajinom" bila prikazana u ovom trenutku. "Ne želimo da nam netko od nezadovoljnih hrvatskih branitelja sutra ispali zolju u zgradu", brane se oni, a sam autor Božidar Knežević u posebnoj izjavi za Nacional dodaje: "Mislim da bi u ovom trenutku čak bilo vrlo oportuno prikazati ovaj film domaćoj publici. Da se više o tome govorilo prije ovih haaških optužnica, ljudi bi na njih bili spremniji. Da su znali za zločine i paleži, ublažio bi se šok haaških optužnica."
Knežević tvrdi da je film dijelom financiralo hrvatsko Ministarstvo kulture, što znači da je bilo upoznato s njegovim sadržajem. "Sam sinopsis bio je jasno naznačen i bitnih odstupanja tijekom montaže nije bilo. Očito je netko u Ministarstvu procijenio da bi prikazivanje filma bilo oportuno", dodaje Knežević.
Film "Oluja nad Krajinom", prikazan jedino na 10. Danima hrvatskog filma, publika je odgledala u mukloj tišini, s tek nekoliko povika "A Vukovar?", da bi se žučnija rasprava razvila na konferenciji za novinare nakon projekcije. Nezadovoljnike nisu toliko pogodili kadrovi spaljenih sela i masovnih ubojstava, poput onih u selima Varivode i Grubori, koliko cijeli ton filma u kojem je akcija "Oluja" prikazana kao planirana i sustavno provedena akcija protiv srpskog življa u Hrvatskoj.
Film je presjek dokumentarističkih isječaka sa samog početka rata, redaju se govori Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana, Vojislava Šešelja, dočarava se atmosfera na mitinzima, a onda slijede prikazi strahota počinjenih neposredno nakon "Oluje". Uz to, na ključnim mjestima montiraju se izjave službenih predstavnika hrvatske vlasti, iznose podaci o broju ubijenih civila i zapaljenih kuća, naročito oni koje je prikupio Hrvatski helsinški odbor i objavio ga prošle godine. Poslasticu za kraj čini Tuđmanova izjava upućena tisućama izbjeglih Srba: "Sretan im put!" Sve to urednicima HTV-a sugerira da je Hrvatska gotovo ravnopravno sa srpskom stranom sudjelovala u ratnim strahotama, a mučan dojam na gledatelje može ostaviti činjenica da u filmu nema naratora, nego kadrove razaranja nadopunjuju autentične izjave sudionika.
"Očekivao sam reakcije, čak i oštrije. S pozicije autora bilo bi porazno da ih nije bilo", naglašava Knežević. Jedan hrvatski kritičar zamjerio mu je što film nije radio s "malo više političkog takta", budući da ovaj film može poslužiti haaškim istražiteljima za potvrdu teze da je "'Oluja' bila svjesno etničko čišćenje". "Kad sam radio ovaj film, nisam razmišljao o političkom taktu, nije to posao autora filma", odgovara Knežević. "Nije dobro da o nekim bolnim temama Domovinskog rata filmove rade strane produkcije ili strane televizijske kuće, a da se ta tema ovdje zaobilazi." Uostalom, dodaje on, bilo bi pretenciozno vjerovati da će ovaj film imati vrijednost za Haaški sud, jer njegovi istražitelji ionako imaju važnije dokumente i dokaze od ovih koji postoje u filmu.
Knežević je do 1991. godine radio kao snimatelj Televizije Zagreb. Početkom rata s Prisavlja je "otišao dobrovoljno i na obostrano zadovoljstvo". Jedno je vrijeme radio na Yutelu, a onda prešao u slobodne novinare. Bio je prvi i jedini televizijski snimatelj koji je dva dana nakon "Oluje" ušao u spaljena i uništena područja Krajine, jednako kao što je - zahvaljujući ignoranciji Kosovčeve Hrvatske televizije - prije dvije godine jedini snimio desničarski napad, tučnjavu i bacanje suzavca na antifašiste okupljene na Trgu žrtava fašizma. Dosta je razmišljao o tome kako će hrvatska publika primiti njegov film o paljenju Krajine, ali nije bio nezadovoljan njezinim reakcijama.
"Negodovanja je bilo, ali pojedinačnih, praktički od strane dvoje ili troje gledatelja. Svi ostali film su odgledali u dahu i na njih je djelovao šokantno, što je i razumljivo", rekao je Knežević, objasnivši kako se o manje svijetlim stranama rata u Hrvatskoj nije govorilo. Hrvatska televizija sustavno je prešućivala zločine, dok su o njima pisali tek pojedini mediji poput Ferala, Novog lista i Nacionala.
Na primjedbu da su hrvatski zločini nakon "Oluje" bili samo reakcija na srpske zločine, Knežević odgovara kako bi bilo pretenciozno da daje sebi za pravo da se u okviru zločina u Krajini bavio Dubrovnikom, Vukovarom ili drugim srpskim zločinima. "Ovakva primjedba prihvatljiva je u istoj mjeri kao kad bi se autoru filma o Vukovaru prigovorilo da nije paralelno pričao priču o Jasenovcu", objašnjava autor "Oluje nad Krajinom".
Bez iluzija o HTV-u
Knežević ističe kako je formu suhog i trpkog dokumentiranja događaja bez naratora odabrao namjerno, budući da ni on sam ne voli da mu netko objašnjava što je svojim filmom želio reći. No, kako sada stvari stoje, upravo to ga očekuje kad se jednog dana Hrvatska televizija osmjeli prikazati taj film.
"Izgubio sam iluzije o HTV-u onoga dana kad sam s njega otišao", rekao je Knežević, dodavši kako bi se hrvatska državna televizija trebala ugledati na srbijansku. Na njoj je prije mjesec dana prikazan dokumenatarac o srpskim zločinima u Srebrenici, a uoči izručenja Miloševića Haagu na neovisnoj televiziji B92 prikazivani su filmovi o zločinima u Hrvatskoj i BiH. "No", zaključuje Knežević, "možda HTV najviše boli to što je u mom dokumentarcu opisano kako je državna televizija izvještavala o događajima u 'Oluji' i nakon nje".
U svakom slučaju, film "Oluja nad Krajinom" spremljen je na sigurno. Budući da je HTV otkupio prava na njegovo prikazivanje, može autonomno odlučiti što će s njim učiniti. Možda ga prikaže za mjesec dana, možda za četiri godine. A možda nikad. Sve kako bi se sačuvala mirna savjest nacije.
Ljut hrvat
Email This To a Friend
Topic Commands
Click to receive email notification of replies 
Click to stop receiving email notification of replies