Malo vise o Hercegovini od Ivana Lovrenovica na

store.feral.hr/feral/2000/748/index.html

-------------
Cijeli teks
-------------

* BiH-Hrvati u tranziciji

KAMO DALJE, RODIJAČE

Kako će se politički zemljotres koji je otpuhao HDZ odraziti na prilike u Hercegovini? Nisu isključeni ni spektakularni obrati - da umjesto Zagreba, "glavnoga grada svih Hrvata", Sarajevo postane glavnim gradom svih Hercegovaca...

Ivan Lovrenović

----

DOSSIER - HERCEGOVINA

KAMO DALJE, RODIJAČE?

Politički zemljotres koji je otpuhao HDZ i preobličio odnose u Hrvatskoj, sasvim će sigurno na zanimljiv način redizajnirati facijes hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kako će se to reflektirati na samoosjećaj u Hercegovini, "posljednjoj tvrđavi hrvatstva"? Nezahvalno je bilo što gonetati, ali ukorijenjeni i po mnogim tumačima "hercegovačkoga mentaliteta" apsolutan smisao za računicu, koji ove ljude karakterizira više nego išta drugo, s jedne strane, a s druge strane zgoda s Ali-pašom kao primjer i model ponašanja, upućuju na mogućnosti i spektakularnih obrata, u kojima nije isključeno ništa, pa čak ni to da umjesto Zagreba, "glavnoga grada svih Hrvata", Sarajevo postane glavni grad svih Hercegovaca

Piše: Ivan LOVRENOVIĆ

O Hercegovcima i o Hercegovini govori se mnogo, zna malo, a i to malo - grubo pojednostavnjeno, svedeno na nekoliko otrcanih stereotipa. I kad su afirmativni, i kad su pejorativni, ovisno o tomu od koga dolaze, ti su stereotipi rezultat jednako primitivnih generalizacija, od one vrste koja je najpodobniji materijal za viceve i pogane kavanske dosjetke. Doduše, za to je dobrim dijelom zaslužna sama tema: Hercegovaca je, naime, u ukupnom broju tako malo, napadno su prisutni i etnografski prepoznatljivi gdje god se nađu, i u svojim su najučestalijim osobinama toliko ekstremno izraziti, te je potrebna apsolutna intelektualna uzvišenost ili, pak, nehajnost, da bi se othrvalo takvim generalizacijama.

Rat i politika, Crkva i nacija, pljačka i domovina, a sve zajedno svezano u čvor mutnih milijunskih poslova, u čemu su Hercegovci doista pokazali i ogromne ambicije i adekvatne domete, svemu su tomu dali definitivan pečat. Na onomu prostoru, koji se komunikacijski i politički stere od Sarajeva preko Mostara do Zagreba, pojam Hercegovca i Hercegovine danas funkcionira gotovo isključivo kao politički i karakterni simbol, etiketa.

Naravno, u nekoliko različitih vrijednosnih verzija.
Iz bošnjačko-muslimanske perspektive oni su sinonim zla, jer su neodvojivi od hercegovačkih konclogora, rušenja gradova, etničkih progona, političkoga razbijanja Bosne i Hercegovine i političke opstrukcije na svim razinama postdaytonske vlasti. Ta percepcija, uostalom, ne mora se obraćati samo prošlosti, jer joj svakodnevna stvarnost u Mostaru, Čapljini, Stocu i dalje daje sasvim dovoljno hrane.

NA PRAGU DEMONIZACIJE

Dok su ginuli na Vukovaru i Dubrovniku, a Tuđmanova i Šuškova propagandna mašina ih dizajnirala kao hrvatske Spartance, kao kvintesenciju hrvatstva, Hercegovci su za "hrvatske" Hrvate bili braća-junaci i zor-Hrvati, zatim su, pošto je Hrvatska malo odahnula od rata nakon što su ga Tuđman i Milošević preselili u Bosnu, naglo počeli postajati omraženim simbolom mirnodopske, unutarnje okupacije zahvaljujući skandaloznom uništavanju nacionalnoga bogatstva u privatizacijskim akcijama tipa Kutle.

Nije isključeno da bi omraženost mogla dotjerati i do prave demonizacije, kada sutrašnji saziv Sabora pred pauperiziranim hrvatskim općinstvom otvori do sada strogo kontroliranu tajnu - ukupni broj milijardi deutsch-maraka ulupanih u propalu krvavu avanturu Herceg-Bosne i stvaranja do-glavnog hrvatskoga grada Mostara, a golemim dijelom prelivenih u privatne hercegovačke džepove. Nema sumnje da će dojučerašnji vodeći kadrovi zagrebačke centrale HDZ-a i Tuđmanove vlasti dati svesrdni doprinos takvom kanaliziranju masovno-pučkih fiksacija.

Rječit primjer je današnje držanje Mate Granića, koje se s kršćanski čovjekoljubivom indignacijom trudi sugerirati da se taj pravedni čovjek nikad ni u putu nije sreo s odioznim figurama kakve su Tuđman, Šušak, ili, nedajbože, Boban. Što se tiče ministarskoga mu kolege Jadranka Prlića, ekonomsko-financijskoga genija Herceg-Bosne i gentlemana čiji potpis stoji na aktima za otvaranje bogougodnih ustanova za masovno zbrinjavanje Bošnjaka-muslimana 1993. godine, on je taj čudesni autogeni postupak ponovnoga stjecanja nevinosti obavio davno.

Najogorčenija i najautentičnija, a najmanje glasna, sasvim autsajderska, jest intonacija kojom sam slušao da o Hercegovcima govore Hrvati u Bosni, bez svojega pristanka, a "za opće dobro domovine i nacije" iseljeni ispod svojih mirnih stoljetnih majdanskih, varcarskih i drugih krovova, i bačeni u drvarsku, glamočku, grahovsku tuđinu, u gluhu i tupu svakodnevnicu bez ikakve budućnosti i bez tračka radosti. Zaboravljeni i od Boga i od svijeta, politički quantité négligeable, oni jedini znaju pravu istinu, socijalni i egzistencijalni meritum cijeloga problema: "Komu mi što imamo objašnjavati! Tko će nas čut! Mi smo prilipo znali živit sa svakim, a Hercegovci su nas svojom politikom i svojom hajdučijom zavadili sa svitom, pa onda opljačkali, otirali od kuća i unesrećili. Mi smo dva naroda, ma i gore od toga, oni su nama dušmani!"

GROTESKNI STEREOTIP

Od svih stereotipa o Hercegovcima najgroteskniji je onaj što ga oni sami njeguju o sebi. Tu ne mislim, naravno, na lucidnu, samoironičnu, često duhovitu pučku autorefleksiju, koja također postoji, ali je nećete čuti na "otvorenoj sceni", u javnoj i političkoj komunikaciji, nego na poznatu ideologemu o Hercegovcima kao najčišćim Hrvatima i katolicima, o Hercegovini kao posljednjoj, granitnoj tvrđavi hrvatstva. Djelimično se ta ideologema temelji na nostalgičnoj idealizaciji ustaštva, što se uostalom i javno demonstrira na masi novih, skupih a kičastih, hercegovačkih memorijala, gdje je stilizirano slovo U neizbježan element nove "heraldike". Slika Ante Pavelića, pak, krasi mnoge javne i službene prostorije, kao obavezni dio novo-nacionalnoga ikonostasa uz Tuđmana, Šuška i Bobana.

Tradicionalnim elementima pridružuje se i krilatica o "trinaeststoljetnoj prisutnosti i kontinuitetu na ovom prostoru", pri čemu se uvijek sugerira statična trajnost te potpuna jednakost, gotovo idealna zamjenjivost etničke i vjerske pripadnosti. Novi moment u toj slici jest izrazita, agresivna netrpeljivost spram islama, Muslimana i spram Bosne, što se nerijetko, osobito u istupima nekih crkvenih ljudi, manifestira kao samoproglašena sveta misija stajanja na braniku zapadnoga kršćanstva prema neprijateljskom islamu.

U odnosu na sve ove sterotipe Hercegovina je, međutim, jedan mnogo slojevitiji prostor, začudna u svojoj arhajskoj etnokulturnoj povijesti i ispremiješanosti, fascinantna u svim svojim prerazličitim licima, sa svojim metafizičkim pejzažima, koji, kad ih jednom doživite, ostaju u vama trajno.

VLASI BOBANI

Najprije, valja podsjetiti da je Hercegovina, baš kao i Bosna, izrazito multikonfesionalna zemlja, i da je nekoliko puta veća od zapadne, "hrvatske" Hercegovine. Od Makljena i Ivana, do Neuma i Trebinja, od Zelengore do Trebižata, to je zemlja katolika, pravoslavaca i muslimana, koji se zovu i Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, za koje su još stari istraživači (Krunoslav Draganović, na primjer, kojega se nikako ne može okriviti za slabo hrvatstvo) ustanovili zanimljivu crtu - konfesionalnost ih razlikuje, dok su u kulturnom, kolektivno-mentalitetnom i jezičnom (dakle: etničkom) pogledu frapantno jednaki.

Jezik kojim su govorili i govore Božidar Vučurović, Gojko Šušak, i, recimo, Safet Oručević, jezik je istoga kulturnoga areala, potpuno jednak i u primordijalnom, melodijsko-artikulacijskom, i u gramatičkom i u mentalitetnom smislu, a neslavensko (pa, naravno, i nehrvatsko) prezime Boban potječe od velikoga plemena Vlaha Bobana, koji su svoje ovce napasali duž zapadne strane Popova polja, i zabilježeni su u povijesnim dokumentima 15. stoljeća. Nije mali broj hercegovačkih obitelji svih triju vjera, u kojima se i danas veoma jasno pamti koljeno i događaj, u kojemu se promijenila vjera. Do posljednjega rata bilo ih je, koji su se bez ikakva zazora rođakali.

Izrazitiji katolički (pa po tomu kasnije i hrvatski) identitet u zapadnoj Hercegovini počinje se stvarati tek polovicom 19. stoljeća, kada (1846.) bosanski fratri rodom iz Hercegovine osnivaju samostan na Široku Brijegu, težeći da se i organizacijski odvoje od franjevačke provincije Bosne Srebrene. To je bilo u vrijeme skandalozne i dugotrajne afere, u kojoj je častohlepni biskup fra Rafo Barišić podijelio cijelu tadašnju katoličku Bosnu i Hercegovinu na dva krvavo zavađena tabora.

Istovremeno s time, ambiciozni lokalni moćnik Rizvanbegović radio je na tomu da Hercegovinu odvoji iz Bosanskoga pašaluka i stavi pod svoju upravu. Tako su se u bizarnom spletu okolnosti podudarile dvije osobne ambicije i dva povijesna procesa. Barišić se približio Rizvanbegoviću, a ovaj u njemu prepoznao korisno sredstvo za sebe.

PAŠA I BISKUP

Rezultat je bio dvostruk: u turskom sistemu vlasti Hercegovina je dobila jednak status kao i Bosna (ajalet - pašaluk) i povjerena na vezirovanje Ali-paši Rizvanbegoviću (koji je prethodno jedini od bosanskohercegovačkih velikaša iznevjerio Husein-kapetana Gradaščevića u njegovoj autonomističkoj pobuni protiv centralne vlasti u Carigradu), a u sistemu crkvene organizacije Hercegovina je odcijepljena od Bosne i kao apostolski vikarijat (biskupija) i kao franjevačka provincija. Barišić je postavljen za prvoga biskupa.

O interesnoj povezanosti hercegovačkoga paše i biskupa, nasuprot bosanskim franjevcima i katolicima, kroničar-suvremenik 1845. piše: "Miseca kolovoza dade paša ercegovački svoju bujruntiu s kojom zapovidi da se svi fratri iz Ercegovine iztiraju, koji nisu stranke biskupove, što odmah bude i učinjeno. Sramotno svi iz kapela budu izjureni a moradoše sva svoja, što su imali, ostaviti." A da stvar nije bila nimalo šaljiva, ilustrira drugi kroničar, govoreći o zakonu što ga je iste godine izdao Ali-paša, "da gdi se god koji fratar iz Bosne u Hercegovačkom pashaluku ufati, ima mu se glava osichi!"
Etnički identitet, što je socijalna antropologija davno uočila, a što i hercegovački primjeri sjajno ilustriraju, nije statična i nepromjenljiva struktura. Pogotovo nisu statični odnosi savezništva i protivništva, u koje se u ime etničkih interesa stupa. Politički zemljotres koji je otpuhao HDZ i preobličio odnose u Hrvatskoj, sasvim će sigurno na zanimljiv način redizajnirati facijes hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kako će se to reflektirati na samoosjećaj u Hercegovini, "posljednjoj tvrđavi hrvatstva"?

Nezahvalno je bilo što gonetati, ali ukorijenjeni i po mnogim tumačima "hercegovačkoga mentaliteta" apsolutan smisao za računicu, koji ove ljude karakterizira više nego išta drugo, s jedne strane, a s druge strane zgoda s Ali-pašom kao primjer i model ponašanja, upućuju na mogućnosti i spektakularnih obrata, u kojima nije isključeno ništa, pa čak ni to da umjesto Zagreba, "glavnoga grada svih Hrvata", Sarajevo postane glavni grad svih Hercegovaca.